srijeda, 07.07.2010.
Vracanje u stvarnosT
Najavljujem svoje najteze trenutke proteklog fremena od kad sam ugasila blog , citamo se:)))
- 23:34 -
petak, 20.02.2009.
kkk
- 17:41 -
sunc
kkk
- 17:40 -
petak, 31.10.2008.
NEVJEROJATNO
Iritira me Facebook. Iritiraju me sve one situacije čijim sam dijelom PRISILJENA biti, protiv svoje volje. Facebook je jedna od tih situacija.
Danas nema tko nije „na Faceu“. Ljudi se masovno umrežili, mahnito tražeći prijatelje, znance i neznance po čitavoj Hrvatskoj i šire. Kažu da im je zanimljivo vidjeti tko je gdje, s kim, kada i zašto (a ja dodajem da je većini jamačno zanimljivo i potajno uspoređivanje vlastitog s tuđim životima ne bi li prokljuvili na kojoj životnoj stepenici su, u usporedbi s drugima, zapeli ili su ih, oh koja sreća, prešišali). Po meni, radi se o školskom primjeru voajerizma a la Peeping Tom jer svaki korisnik pretvara se upravo u Peeping Toma, do besvijesti špijunirajući živote, fejsbukovske aktivnosti, prijatelje i fotke ostalih korisnika koji im nisu toliko apstraktni kao kojekakvi celebrityji koje viđamo po medijima pa im je voajerizam tim draži. Svi ti virtualni voajeri ujedno su i nepatvoreni ekshibicionisti, pošto uvid u vlastite živote „na izvolite“ serviraju širim ili užim skupinama ostalih korisnika, uživajući što se mogu pohvaliti gdje su sve bili i kako su se ludo proveli. Neka svi vide, kvragu, da i ja imam život, misle si.
S druge strane, nije Facebook ni tako loš ukoliko želiš obnoviti kontakt s nekom dragom, izgubljenom individuom iz svoje prošlosti, ako si daleko od doma ili, pak, ako se zbog obveza ne stižeš redovito sastajati s prijateljima pa ste barem ovako virtualno upućeni u međusobne živote i životiće. Iako... pitam se je li uistinu u pitanju pravo prijateljstvo ako mu ne znaš i ne uspijevaš pokloniti dostojno vrijeme u svakodnevici, kolikogod bio zatrpan obvezama? Iskreno, takve bih odnose prije nazvala poznaničkim nego prijateljskim, no dobro. Svakome njegovo.
Netko bi se sada branio da mu Facebook uopće ne služi kako bi drugima „dokazivao“ da mu je u životu ludo i nezaboravno, već da svoje fotke i doživljaje dijeli samo s bliskim ljudima s liste prijatelja te da je za ostale korisnike njegov profil zatvoren. Istina, ima i takvih, ali većina ljudi ipak omogućuje opciju da im fotke mogu pregledavati i prijatelji prijatelja, dok su mnogi profili potpuno otvoreni za javnost. Time se plete vrlo razgranata mreža ljudi, puno, puno šira od šačice onih najbližih koji, ruku na srce, ako su ti toliko bliski, mogu vidjeti sve tvoje fotke i u svakodnevici, nije im za to nužan Facebook. Da se razumijemo, nikoga ja ne osuđujem i u pravilu me baš briga hoće li se netko registrirati na spomenutu adresu, hoće li darivati virtualno cvijeće ili častiti virtualnim pićima, biti kupljen od strane drugog korisnika i hoće li, na kraju krajeva, na svojoj listi imati dvjesto ili tek dvadeset prijatelja. Kao što rekoh, svakome njegovo, ja preferiram uživati u cvijeću i piću uživo, a na prodaju nisam ni u virtuali, a ni u stvarnosti. Baš nemam smisla za humor, ha?
Gdje je onda problem, pitate se? Ima li uopće problema oko ovog fenomena? Oh, ima, itekako ima!!! Problem nastaje oko fotografija, a priča ide ovako. Ja nisam korisnica Facebooka niti namjeravam biti. Nemam vremena, volje, a ni interesa registrirati se pod svojim imenom i prezimenom i sudjelovati. To znaju svi moji prijatelji. Za razliku od mene, mnogi od tih prijatelja jesu korisnici, a također i mnogi poznanici. To ih raduje, što je u redu. Raduje ih i objavljivanje svojih privatnih fotki. I to je u redu. Dokgod na tim fotkama nisam i ja! Bez da su me zatražili dozvolu, a čak i da jesu, ne bi ju dobili. Ne dozvoljavam!
- 13:06 -
petak, 26.09.2008.
POPRAVLJAM SE
Još uvijek sam u fazi čišćenja tj. bacanja starih stvari i kobajagi dragih uspomena, neka idu s milim Bogom, ja krećem naprijed.
Da ovo radim u nečijoj tuđoj kući rekla bi "ženska glavo je si ti normalna, što si sve ovo čuvala, čemu, kome, zašto".
A kad završim s ovim dijelom onda ću rašćistit neke odnose koji me opterećivaju, nepotrebni su mi, jednostavno me guše, a život je kratak i ne treba se opterećivat s osobama koje nam krv piju na slamčicu a sve u "dobroj" namjeri.
Interesantno kako ima ljudi koji sebi daju za pravo da nam sole pamet, da uvijek znaju što je dobro za nas, što bi mi trebali, što ne bi, a ne vide sebe.......pa se ja zadnje doba pitam ko je tu lud.........ja, koja to dopuštam ili oni, koji su tobože "dobronamjerni".
I bez obzira radilo se o meni najbližima ili onima malo dalje, stavit ću ih na mjesto koje im pripada, koje su zaslužili.
Par naizgled "nesretnih" slučajeva i par za mene lijepih iskustava doveli su me do ovih razmišljanja, mislim da sam na dobrom putu da poslije dugo vremena ponovo budem samo svoja...........i da napokon moj život pripada meni, a u tom životu biće samo oni kojima ja to dopustim.............
I vama želim da živite svoje a ne tuđe život.
Vrijeme je luksuz--koji si ne mozemo priuštiti,
- 14:11 -
ponedjeljak, 22.09.2008.
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
- 11:27 -
SLIKICE
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others! Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
- 11:07 -
MRZIM LJUDE KOJI GLEDAJU TUDA POSLA
Jutro svima ja evo dok pijem kavicu i polako se budim malo sam navratila da nesta napisem.ima jedna stranica na koju ja cesto idem i tamo me svi vrijedaju a nemaju pojma nista o meni znaju samo neke lazi i ostala sranja a ja sam takva da mene to uopce nedira neka si dizu svoj ego ako ce ima tako biti lakse,ja imam svoj zivot prekrasnog muza koji me voli kakva jesam i dva prekrasna sina koji mi ispunjavaju moj zivot.Ljudi su takvi da vole srat jedni po drugima i vrijedat ih svako danas ima svojih grijeha i svoje greske koje je radio u proslosti pa tako i ja i nosim se s tim da sam zauvijek obiljezena da sam ono sto selo prica i sto je jos nadodalo pola sranja na mene.uvjek neo mora bit crna ovca a trenutno sam ja ta u svojoj obitelji bila,moji rodtelji su svasta prosli samnom a sada mi je 25 godina u guzici i neznaci da se nisam promjenila ipak sam ja sada mama i zena i zelim zaboravit svoju proslost.Mnogi misle da sam se udala u pulu jer me niko nije htjeo u selo,a nije tako ja nisam htjela da zivim na selu nego sam uvjek htjela na more i sto vise daleko od takvih seljackih ljudi.Ljudi dse mjenjaju s vremenom pa sam tako i ja.Puno njih me nepozna a pisu svasta a neznaju sta njih ceka danas sutra.Meni je uglavnom ljepo sa svojom obitelji a sranja koje sam ja radila zaista nisu niciji problem nego moj,i nije njihovo da mi pametuju najbolje naka gledaju svoja posla.Ja sam za sada sretna i tako ce ostati ali mrzim ljude koji zaviruju u tudi zivot a o svom nevode brigu,sta da vam napisem vise ni sama neznam danas je svijet takav a i ljudi idu sve na gore.Ja znam da je moj zivot sada mnogo ljepsi nego kad sam zivjela u toj pripizdini.
- 10:35 -
četvrtak, 18.09.2008.
SASVIM OSOBNO
Postoje stvari koje je najlakše podijeliti sa potpunim strancima.
Olakšati dušu anonimno, iskreno i potpuno otvoreno.
Svaka udana žena zna da se brak ne sastoji samo od slatkih stvari, od poljubaca i zagrljaja. Ima tu svega. Jako je važno naći ravnotežu između stvari koje se mogu tolerirati i onih koje se ne mogu tolerirati...
U svakom je slučaju potrebno negativne misli izbaciti iz sebe.
Mama će me sažaljevati i zaključiti da su svi muški - isti.
Prijateljice će primijetiti zašto trpiti sranja (pogotovo ako su neudate).
Djeca su premala da bi shvatila, a opteretit će ih informacije koje ne razumiju.
Ostaje blogosfera koja preuzima ulogu livade, šume ili klanca u kojeg ću se izderati da me nitko ne čuje, a bit će mi lakše!
Dakle, terapija počinje!!!
- 10:14 -
srijeda, 06.08.2008.
DRAGI MOJI LJUDI
Evo mene nakon nekog vremena again.Ja otkako sam rodila neam vremena nis ni za sebe a kamoli za pisat log,koma sam,neispavana,zivcana,ljuta,sve mi smeta,svaki cas mislim da cu zavrsit na psihijatriji.nisam ni sanjala da bi i ovako bilo tesko sa dvoje male djece,jedva napravim rucak i to se dizem u 6 ujutro t.tada me bebac budi i sta cu ja se moram probudit.jedva cekam da pijem kavu to me malo razbudi,pa idemo u grad malo prosetat mislim kao fol bit ce klinci mirni,ma vraga zivi kaos ovaj veliki klinac od 4 god samo nesta trazi da mu se kupi a ja da serem novce nebiu mi bilo dota jer ja sam kriva naucila sam ga da mu sve priustim i sada kad je dosla mala kriza u vezi para i ja mu normalno nemogu kupit ve sta god pozeli i svaki dan,pa tu onda nastaje pizdarija.Bacanje po ducanu,plac,psovanje,deranje.a meeeeni vruce za riknut.pa evo ti ga ovaj malac drugi probudio ga veliki pa i on pocne kmezit u gradu po ovoj vrucini,mene glava od njih dvojice zaboli odma.ja ljuta ko vrag neznam sta cu ni kud u tom trenutku ako udarim velikog svi ce me gleat jesam normalna a nenaju sta je tu problem i zasto e zasluzio batine,pa mu ja kao fina mamica objasnjavam da nemam sada novca da cemo kupit kad tata dobije placu .e on i daljhe po svom a ja po dupetu par puta kad niko negleda pa da vidimo ko ce tu kome kidat zivce ljudi moji ja umrem ovo je gorje od nekog posla.odgajanje djeteta e koma.bude mi ga zao ali sta a radim ako sad trazi te sutnice i j u sve dam pa sta ce me trazit kad bude imao 20 god.auto?i ako ja nekupim jao meni,ma sta mi to treba sad dok je vrijeme treba ga naucit koliko toliko. sta da vam kazem umorna sam ko konj tako da jedva cekam deset sati da idem spavat jer duze od toga ja nemogu izdrzati.pozz citamo se opet.
- 18:28 -
